Većina nas nije puno razmišljala o smjeru u kojem smo zavrtili hula-hup kad smo ga prvi put stavili na struk. Nekima je bilo prirodnije vrtjeti ga u lijevu, nekima u desnu stranu. Iako većina dešnjaka hupa u lijevu stranu (najvjerojatnije iz jednostavnog razloga – jer im je prirodnije gurnuti hup jačom, dominantnijom rukom, čime se hup zarotira u suprotnu, odnoso lijevu stranu), to pravilo ne vrijedi uvijek pa bi tek trebalo ispitati korelaciju između smjera u kojem vrtimo hup i činjenice jesmo li ljevaci ili dešnjaci, a odgovor na pitanje zašto preferiramo određenu stranu potražiti dublje u biološkoj psihologiji. Kako god bilo, svatko od nas ima svoj dominantni smjer, onaj u kojem nam je lakše hupati i u kojem se osjećamo ugodnije. Ulažemo sav svoj napor da savladamo pokrete i naučimo trikove i pri tome uglavnom (ako ne i uvijek) biramo tu dominantniju stranu jer nam je suprotna nekako neprirodna i ostavljala dojam da naša koordinacija radi protiv nas. Kao da nam nije dovoljno komplicirano naučiti potez sam po sebi, normalno je da uz to ne želimo odabrati neprirodnu stranu i izgledati (i osjećati se) još nespretnije. No, je li važno hupati u oba smjera?
Hupanje u oba smjera, dominantnom i nedominantnom, od temeljne je važnosti kako za razvoj vještine plesa s hula-hupom, tako i za naše cjelokupno zdravlje. Ako hupamo u jednom smjeru, razvijamo samo jednu stranu abdominalnih i jednu stranu leđnih mišića. Kontinuirano krivimo, odnosno izvrćemo
kralježnicu u jednu stranu što može dovesti do ortopedskih problema, iziritirati živce i uzrokovati bol u leđima. Ovo je posebno važno ako hula-hup koristimo za fitness i najviše vremena provodimo hupajući na struku. Hupanje je izvrsna tjelovježba koja nam pomaže učvrstiti mišiće, ali koliko god bezazleno izgledala, ako se ne izvodi pravilno, može dovesti do potpuno suprotnog učinka. Osim što nam ravnomjerno razvija trbušne i leđne mišiće, hupanje u oba smjera nam podupire kralježnicu, poboljšava ravnotežu i centrira tijelo. Osim utjecaja na fizičko zdravlje, omogućuje nam da se slobodnije krećemo i tako povećavamo fond svojih pokreta s omiljenim rekvizitom. Što nam je tijelo uravnoteženije, manje ćemo razmišljati u kojoj ruci ili na kojoj nozi nam hup mora biti da bismo ga povezali sa sljedećim pokretom. Ples će nam biti graciozniji i konstantno će nam se otvarati nove mogućnosti. Što prije počnemo trenirati nedominantnu stranu, lakše će nam biti učiti i razumijevati mehanizme tijela pomoću kojih ćemo rušiti vlastite fizičke (i psihičke) barijere.
Hupanje u nedominantnu stranu nije važno samo zbog ravnoteže tijela i tečnosti pokreta, nego i zbog izazova koji predstavlja našem umu. Dok nam se jedna strana čini jako jednostavnom, druga je potpuno novi svijet. Odjednom nam ono što mislimo da savršeno znamo postane potpuno nepoznato. Kad sljedeći put stanete u hula-hup, sjetite se koliko toga trebate nadoknaditi, i to ne samo u hupanju već u cijelom svom životu u kojem određenom rukom otvaramo auto, koristimo škare, zatvaramo vrata, pomičemo miša na računalu, peremo zube i tako unedogled. Hupanje je izvrstan način za početi! Pustite svoju omiljenu muziku i za početak odaberite jednu cijelu pjesmu na koju ćete se kretati u neprirodnom smjeru. Pomoći će vam prisjetiti se koliki ste put prevalili otpočetka i još će vas jednom podsjetiti kakve je sve nevjerojatne stvari vaše tijelo u stanju napraviti.
A ako vam ni ovo sve nije dovoljno motivirajuće, svaki put kad poželite odustati jer vam druga strana ne ide, sjetite se podlaktica Rogera Federera! :p
Izvor: Carolyn Mabry